Bez čvrste veze između industrije i univerziteta, ni obrazovanje ni privreda ne mogu ostvariti svoj puni potencijal
Rođen 1936. u Cetinju, Milan Jurković odrastao je u Bihaću, gdje je započeo obrazovni put koji će ga voditi kroz najvažnije industrijske i akademske institucije bivše Jugoslavije. Nakon školovanja u Bihaću, Novom Travniku i Banjaluci, te pet godina rada u industriji, diplomirao je mašinstvo u Mostaru (1966), magistrirao u Zagrebu (1974), doktorirao u Banjaluci (1982), a habilitirao na Univerzitetu u Sarajevu.
Njegova karijera u industriji obilježena je radom u PRETIS-u, ŽTP-u, RMK Zenica i posebno u Tvornici „Krajinametal“ Bihać, gdje je kao glavni inženjer i tehnički direktor vodio projekte proširenja i modernizacije. U tom periodu, Jurković je paralelno završio magistarski rad temeljen na eksperimentalnim istraživanjima u Metalurškom institutu Zenica, fokusiran na proizvodnju hladnovaljanih traka, rad koji je bio direktno primjenjivan u industriji.
Nakon desetljeća u industriji, odlučuje se za prelazak na univerzitet, odbijajući asistentsku poziciju odmah nakon studija kako bi prvo stekao praktično znanje. Na Fakultetu mašinstva u Banjaluci, tada u sastavu Univerziteta u Sarajevu, brzo stječe ugled, ali odbija dekansko mjesto 1976. smatrajući da još ne poznaje dovoljno visokoškolsku strukturu. Funkciju ipak prihvata 1977., iako mu je prioritet bio doktorat i razvoj nastavnog programa.
Jurkovićev profesionalni credo bio je jasan da bez čvrste veze između industrije i univerziteta, ni obrazovanje ni privreda ne mogu ostvariti svoj puni potencijal. Njegova biografija svjedoči o rijetkoj kombinaciji tehničke izvrsnosti, akademske posvećenosti i moralne skromnosti, vrijednostima koje danas sve rjeđe srećemo.
“Rad je bio mjerilo čovjeka u društvu”
Na pitanje gdje pronalazi motiv da uz brojne dužnosti ostvari zavidne rezultate u obrazovanju, nauci, praksi i projektima, profesor Jurković ističe da je sve počelo iz najranijih dana djetinjstva.
„Nekada se govorilo da rad određuje mjesto čovjeka u društvu. I ja sam tako mislio i u tom smislu se ponašao. Danas je, međutim, više na cijeni umijeće predstavljanja i snalaženja. Ipak, moj motiv rada seže do prvih dječjih koraka“, kaže profesor.
Odrastao je u skromnim uslovima, u porodičnoj kući bez današnjih pogodnosti. „Nismo imali struju, vodu, telefon, internet, ni igračke, sami smo ih pravili. Učili smo pri lampi petrolejki. To nas je čeličilo, učilo strpljenju i radu. Danas se, čini mi se, previše vremena gubi na trivijalnosti“, dodaje on, podsjećajući da su generacije odrastale bez digitalnih distrakcija, ali s više discipline i odgovornosti.
“Sreću nikada nisam tražio u novcu”
Prisjećajući se početaka akademske karijere, profesor Jurković otkriva kako je napustio poziciju tehničkog direktora u industriji i prešao na fakultet, iako je time prepolovio primanja.
„Prihvatio sam 50 posto nižu plaću jer nisam odgojen da sreću tražim u novcu. Uvijek sam radio s mišlju da treba nešto ostaviti iza sebe rezultat, ideju, laboratorij, generaciju ljudi“, objašnjava.
Kao dekan Mašinskog fakulteta u Banjoj Luci (1977–1979), poznat je po uvođenju reda i odgovornosti. „Kada sam uveo sat za evidenciju dolazaka profesora, neki su me nazvali ‘seljakom koji rano rani’. Nisu znali da dolazim iz realnog sektora i da znam koliko vrijedi odgovoran pristup radu“, prisjeća se sa osmijehom.
Profesor koji je živio sa studentima
Jurkovićev pedagoški pristup bio je izuzetno savremen i humanistički. Studente je uvijek smatrao partnerima u procesu učenja, a ne pasivnim slušaocima. Na njegovim predavanjima, kako sam kaže, uvijek je ostavljao vrijeme za pitanja i dijalog, jer je vjerovao da učenje nije prenos informacija, nego zajedničko otkrivanje znanja. Bio je strog, ali pravedan, i iznad svega posvećen.
„Motivacija je presudna u svakoj oblasti, u obrazovanju, nauci, industriji, pa i sportu. Ona je mikro vaga između poraza i pobjede“, kaže profesor Jurković. Njegov život bio je dokaz te tvrdnje, desetljeća predanog rada, projekata, knjiga, predavanja i naučnih skupova bez težnje za ličnim probitkom. „Nikad nisam mislio što ću dobiti, već što moram dati i kako opravdati povjerenje“.
Ipak, ističe da motivacija nije jednostavan proces. „Jedan mi je asistent davno rekao da smo ‘izgubili noć’ radeći do tri ujutro na njegovom magistarskom radu. Rekao sam mu da smo je, naprotiv, dobili, jer smo završili plan eksperimenta. U kafani bismo je zaista izgubili“, prisjeća se.
„Ako moji magistranti i doktoranti ne zavole knjigu, to je moj neuspjeh“, dodaje.
“Povezanost fakulteta i industrije bila je nekada sistemski uređena”
Kao višestruki dekan i prorektor za naučnoistraživački rad (1975–1992), Jurković naglašava da je ranije saradnja fakulteta i industrije bila sistemski organizirana.
„Postojali su planovi, sredstva i veliki kombinati koji su ulagali u istraživanja. Projekti su bili mjerljivi i korisni za privredu. Danas takvih kapaciteta gotovo da nema“, kaže on.
Podsjeća na doba kada su industrijski giganti poput RMK Zenica, UNIS Sarajevo, Energoinvest, Jelšingrad, Rudi Čajavec i Soko Mostar imali vlastite institute i istraživačke centre koji su sarađivali s univerzitetima. „Sada je broj fakulteta porastao, a broj studenata i industrijskih kapaciteta drastično opao. To otežava svaku ozbiljnu saradnju“, zaključuje.
“Bez sinergije nema napretka”
Kritikuje i nedostatak praktične primjene Bolonjskog procesa: „Magistarski i doktorski radovi često se rade zbog profesora, a ne zbog razvoja realnog sektora. Bolonja predviđa dva mentora, akademskog i industrijskog, ali to se rijetko poštuje.“
Profesor Jurković rješenje vidi u formiranju istraživačko-razvojnih instituta unutar univerziteta, gdje bi profesori dio radnog vremena provodili u naučno-istraživačkom radu sa studentima na praktičnim projektima.
„To je model koji funkcioniše u Kanadi, Australiji i SAD-u. Kod nas bi takvi instituti morali biti finansijski, kadrovski i infrastrukturno osnaženi. Samo sinergijom države, univerziteta i privrede možemo izaći iz sadašnje stagnacije“, poručuje profesor Jurković.
Poruka prof. dr. Milana Jurkovića mladima i akademcima jasna je – znanje nema vrijednost bez praktične primjene, a obrazovanje bez veze sa privredom gubi smisao. Istovremeno, demografska pitanja i društvene vrijednosti moraju biti u fokusu kako bi se osigurao održiv razvoj. Također, kvaliteta obrazovanju je ono što čini da učenje predstavlja zadovoljstvo i radost te korist za opći napredak i sveukupni razvitak zemlje. Kvaliteta u obrazovanja određuje buduću sudbinu zemlje i njezino mjesto u razvijenom svijetu.
Pripremila: Amra J. Jusić
